|
|
| < | prosinac, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moj mali svemir svakakvih zbivanja.. možda sretnih, možda tužnih..
ali to sam samo ja
"Poput vjetra koji vije kroz univerzum, vrijeme sa sobom odnosi imena i djela osvajača i običnih ljudi jednako. I sve ono što smo bili, i sve ono što ostaje nalazi se u uspomenama onih kojima je bilo stalo što smo nakratko došli...“
Iz knjige Kosa anđela:Kurt Cobain
Dream with all your heart little girl
one day those dreams will turn into reality.
Wish with all your might little girl
I swear those wishes will come true.
never stop believing little girl
for if you dont believe, then who?
ovdje sam ja.. u svojoj nesavršenosti, neozbiljnosti, zaljubljenosti, nepredvidljivosti.. danas sam sretna, sutra tužna..a prekosutra sasvim drukčija.. pokušavam preživjeti u ovom malom svijetu punom velikih i ozbiljnih ljudi. ne shvaćam ih previše, ali iskreno ni ne trudim se, ne zanimaju me! pomalo sa neobičnim osobinama.. hm? obilujem jakim ispadima smjeha, glupiranja.ne volim kad me ljudi kategoriziraju..ja sam ja i nikakva drugačija, nisam slična nikome niti to želim biti. vjerujem da sve ima svoje mjesto i vrijeme.. Nikad prepreke nisu bile nepremostive, ali sada s odmakom od nekoliko pametnijih godina vidim koliko su stvari bolje i "točnije". Oni koji me poznaju sada, ovakvu, a ne kroz dugi niz godina, nikada neće moći zamisliti da sam ja do nedavno bila jedna povučena mlada dama.
Moš mislit
možda živim u oblacima ali recimo da sam sama sebi zacrtala neki cilj, a sad koliko ga se pridržavam.. o tome bi se dalo :) u nekim situacijama pokušavam biti ravnodušna, ne zainteresirana, hladna.. ali ne ide mi baš od ruke.. previše sam osjećajna. u nekim stvarima sam sama sebe razočarala i iznevjerila ali trudim se ispraviti gluposti koje sam sama sebi dopustila. vječiti sam optimist. ne odustajem od stvari ili osoba koje volim.. pa makar bila cijena mojeg ponosa. ne želim se svima otvoriti do kraja.. volim biti tajanstvena... niti želim da netko zna apsolutno sve o meni. Brbljava sam, glasna, brzo planem na sitnice. Ne volim laž.. to je "sitnica" koja me ubija u pojam.
Uvijek želim dati sve od sebe, uvijek imam volje za napraviti nešto novo. volim uspomene...
dio svega ovoga šta sam napisala nije ni približno onome kakva sam ja kao osoba.. možda "ja" sama sebe još tražim i pokušavam naći.. možda u tom djelu odrastanja u moj život ulaze nova lica, kao i on.. u jednom djelu svog života osjećala sam se najsretnijom,najbogatijom i naj posebnijom.. ali uspomene su samo ostale i ružne riječi koje smo si rekli.. voljela sam ga.. cijelim svojim bićem..onoliko koliko se osobu može voljeti.. dala sam sve što sam imala, dala sam mu najviše..dala sam mu sebe,svoju ljubav.. ali nije bilo dovoljno..
Ništa ne možeš postići držeći se prošlosti. Ništa! Sve što trebaš znati i sve što trebaš imati, znaš i imaš danas. Odbaci sve terete koji te sprječavaju da kreneš naprijed. Odbaci sve nerazriješene brige, strahove i boli koje te ograničavaju. Odbaci sve brige o budućnosti. Danas je ono što je važno. Živi danas. Voli danas. Tvoja sloboda je samo udisaj daleko.
Time is ticking on; we don't get a second shot.
And in 60 years, we gotta face our fears and show the cards we've got...
Kako uopće prepoznati one prave trenutke u životu? A da budu na vrijeme prepoznati? Što se treba dogoditi da shvatimo da imamo život? Da ga živimo iz dana u dan. Preokret? Sitnica? Događaj koji je sam po sebi sasvim običan? Pitanje vremena? Ma nije.. pitanje je samo nas samih, ili da se bolje izrazim. Odgovor smo mi sami.
Dali smo svjesni da je ono što imamo u ovom trenutku sasvim dovoljno da se veselimo tome. Koliko poraza, tuge, razočaranja je potrebno da bismo se ustali i shvatili da je stvar trenutka.
Koliko je nesreće potrebno da shvatimo sve ono što je oko nas, da shvatimo ljude koji nas okružuju, da na kraju svega shvatimo sami sebe. Koliko je meni potrebno? Upoznati sama sebe? Nemoguće. Znam ono što činim svaki dan, znam svoju svakodnevnicu, ali ako pogledam realno ne znam ono što sam upoznala i naučila u drugim ljudima. Je li istina da više poznajemo osobu s kojom smo cijelo vrijeme više nego sebe? Leži li istina u tome? Jeli uopće istina bitna u svemu ovome? Ne znam.
Obilježenost? Ma da. Jesam. Nečime jesam. Smatram li to svojom pobjedom ili porazom? Ne znam.. još uvijek se sve to razvija, u nešto, ali u što? Ni na to nemam odgovor.
Ovo je vjerovatno moj zadnji post ove godine. Ako se vratim na sve ono što sam napisala zadnjih godinu dana, shvatim da sam provela jedan prekrasan dio svog života. Uz poraze, tugu, suze, razočarenje, ljubav, smijeh, ispunjenost, sreću koju sam imala svaki dan sve više shvatim da.. život je lijep. Ma je..
Moja iskustva mogu usporediti sa mojom još ne dovoljnom zrelošću, ne razumijevanju i ne prihvaćanju nekih stvari. Okrenem li se za 360 stpnjeva i vratim na točno današnji dan pred godinu dana.. sjetit ću se kako me je jedan dečko vozio u tower centar i stao točno ispred ulaza, sjetit ću se da sam tu noć dobila najmanje deset poziva u pola noći, da sam taj dan prvi put otišla na klizanje.. heh.. koliko stvari se od tad promijenilo.
Kako je uopće krenuo moj život kao jedna 16 godišnjakinja? Da budem iskreno luda ili da se pravim pametno blesava..
Ma početak je bio super..da,da.. imam onaj smiješak na licu. Ponekad se zapitam dali je to bila stvarnost.. dali sam uopće ikad mogla pomisliti da bi mi moglo biti tako super, da mogu biti toliko ispunjena i sretna.. bila je to jedna lijepa godina, uz sve ono što ne želim pamtiti ne postoji ono loše što bi moglo zasjeniti ono lijepo što mi se dogodilo.
Želim se prvo zahvaliti onom koji je iznad mene i iznad svih nas.. naučila sam da ako mi već jedna molitva nije uslišena, da Mu se mogu obrattiti u drugoj. Moja ne odustajanja, moja borba, moja nadanja za sve ono što želim nalazilo se u svim tim molitvama koje sam izgovorila kad mi je bilo najteže, pa čak i onda kad mi je bilo najljepše.. nikad mu se nisam zaboravila zahvaliti.. možda je to način da iskažem da sam uspjela zahvaljujući njemu, ne u potpunosti ali trudim se..
Prijatelji koji su uvijek tu uz mene.. i koji su bili i kad sam ih zanemarila. Naučiš cijeniti s vremenom.. oni pravi će se prepoznati. Možda ni sami ne znaju koliko su mi značile njihoove riječi utjehe, njihovo rame za plakanje, pozivi u pola noći pa čak i ranije.. trenutci koje smo skupa proveli, izlasci, prvodi.. slikanje sa digitalcem.. snimanje mojim blesavim mobitelom :) lijepo je znati d amožeš na nekoga računati i da toj osobi možeš pomoćći onda kad i ona tebe treba.. prihvatiti nekoga onakvim kakav je jako je teško..ali truditi se prihvatiti dovoljno je cijenjeno.. :) papanje čipsa na kauuflandu.. heh.. :D
"za tebe dostupna ne gledaj na sat bit ću tu kad god ti zatrebam, kad tužna si da te utješim da ti stvorim sve što poželiš"
Želim se zahvaliti osobi koja je samnom provela skoro pa cijelu godinu..možda nije bila cijela,ali bila je dovoljna da me uspije naučiti što znači voljeti, željeti i dati i onaj mali dio koji ti ostane. Osoba koja je mene učinila osobom. Osoba koja me je uvijek gurala naprijed,koja je uvijek bila moje rame za plakanje, koja mi je brisala suze i govorila da me ne voli vidjeti tužnu.. osoba koja je uvijek govorila da vjeruje u mene. Kojoj nikad nije bilo teško nešto za mene napraviti,koja me je prihvatila onakvom kakva jesam. Što me je trpila, što je trpila moje mane, moju tvrdoglavost, moju upornost, moju sebičnost.. osoba koja je znala prepoznati moje kvalitete.. Robi hvala.. (sve znaš..riječi nisu potrebne)
Još sam uvijek ono dijete koje ne želi odrasti.. dijete koje želi plakati jer je izgubilo svoju igračku, a ne zbog drugih stvari.. još želim biti razigrano čudovište koje ne zna što znači život. Vrijeme ide.. a s vremenom i ja. Nadam se da će mi slijedeća godina donijeti nešto dobro, nešto sasvim dovoljno da budem sretna i ispunjena. Da će mi ostati sjećanje na prošlu godinu i na uspomene koje su mi ostale..
Sretan rođendan meni..
Jesam li postala od onih koje sam smatrala da su ne shvaćeni i zalutali?
Shvatiš da je stvarno previše izvedenica od te osnovne riječi zajeb. Ma kako god.
lepet leptirovih krila može izazvati tajfun na drugom kraju svijeta.
Početak je uvijek pravi. Poštovanje na prvom mjestu. A nestane to u onoj jednoj stotinki vremena, jelda?
Dogode se stvari za koje uvijek misliš da nisi u stanju napraviti. I taj događaj. Bez teksta sam. Ali znam da su se u njemu bili i osjećaji mržnje, osvete, ljutnje, pa sve do onih jačih osjećaja koje ne želim priznati..
Svi mi to imamo u sebi..bar ono malo sebičnosti, malo ne iskrenosti, malo razuzdanosti, malo svega što ne koristimo svjesno u oblikovanju našeg karaktera.
"ponekad moramo biti povrijeđeni da bi odrasli, ponekad moramo pasti da bi naučili...ponekad nam se pogled otvori tek kada nam se oči isperu suzama."
Naučiš da je teško zadržati nešto što želiš upravo onakvim kako je i bilo. Možda je to tako i s razlogom. Nakon naučene lekcije jednostavno kreneš dalje. Povratka više nema. To više ne mogu dopustiti. Previše toga se reklo i napravilo. Nemoguće je popraviti takvo nešto.
Nema opravdanja ovaj put..ne nalazim ga. Uvijek sam našla neki izgovor. Ali skinula sam naočale koje su me činile slijepom.
Trudim se. Ide mi. I ponosna sam. Jako.
Ali ne brini.. još se uvijek javlja moja slabost. Slabost na sve ono lijepo.
Svi ovi zadnji trenutci bili su iskorišteni za u iskrenoj težnji za nekim stvarima. Odaziv na moj poziv nisam dobila. Bio je uredno odbijen, na tebi samo svojstven način. Jebeno dobar način. Svaka čast. Titula cara!!
Ne možeš biti radostan, a ne širiti radost. Ne možeš biti tužan, a ne širiti tugu. Ne možeš biti dobro, a ne širiti dobro. Ne možeš biti bolestan, a ne širiti bolest. Ne možeš biti siromašan, a ne širiti siromaštvo. Ne možeš biti bogat, a ne širiti bogatstvo. Što god da jesi, to se proteže sve do kraja svemira. Tako cijeli svemir dobiva od onog što ti jesi.
Na kraju najviše od svega boli pogled na nekog drugog što uživa u tim (nekada toliko važnim) stvarima. Gledati kako mu se pruža prilika koja tebi nikad nije bila pružena.
Sada više nije ni važno.
Ali i dalje sebe smatram dovoljno pametnom i sposobnom za usavršavanje te odluke.
Ne znam kako još nisu naučili da ne funkcioniram na način na koji vi želite. Ne mogu.
To nisam ja. Mrzim nametanje nečijeg mišljenja. Shvati, nisi u pravu, moj izbor je u pravu pa makar on bio najgora moguća odluka koju čovjek može donjeti.
Neki uspiju otkriti ove moje kamuflaže, a neki ne.. nemojte se previše truditi. To sam samo ja.
I svaki dan je apsolutno drukčiji. Svaki tjedan je isto drukčiji. A vrijeme ide. Jebeno prebrzo. Nisam napravila sve što sam htjela..neke stvari jesam ali ne na način na koji sam ja htjela. Opet taj nametnuti stav na koji se nisam mogla oduprijeti. Nije mi išlo.
I realno gledajući. Jedan dan je super a drugi je graf na kojem putanja apsolutno pada.. i nema dno.
spusti svjetla, oduzmi gas, smiješnih stvari se bojimo. misliš da netko pita za nas. kao da ne postojimo.
Osjećam neki presing, neko opterećenje. Živim za vikende.. nekad daleko od svih a nekad među svima željna nečeg novog i boljeg.
Pitam se postoji li? Savršenstvo života.Ili je sve ovo samo iluzija naše mašte.
A i taj raspadnuti sustav. Nije to za mene, ali me sustiže.
Sebe više ne znam samo zato jer se trudim održati odnos sa ostalima.
Rijetka ptica leti do visina i kad-tad padne. Pucaju joj krila.
A let bez jednog krila je nemoguć!
..Da li znaš da mjesec stalno mijenja kuću, Ne gradi na snovima dom..
Kažu da je trenutak u kojem sumnjaš u sebe, trenutak u kojem si blizu uspjeha
Znate što je čovjek? Nerazuman, nelogičan i ponekad sebičan.
Bila sam sve to, mala osoba sa velikim manama
I stanje u kojem sam zadnjih par dana
Znam da ću biti ono što ti nećeš, jer kažu da se duše prepoznaju kad kroz vrijeme pjesma dođe istom bolnom sjećanju. Došla sam u onu fazu shvaćanja. Kad te nešto preokrene i jednostavno shvatiš da sam si SAMA KRIVA. Vjerovala sam, uvijek isto bude. Ne znam što sam očekivala, tj. Nisam ništa očekivala ali kao se već nisam trebala pripremiti na takav kraj, na takav završetak. Nisam tužna, nisam povrijeđena, nisam ono što bi možda i trebala biti trenutno. NISAM. Ali možda sam samo down.. to mi je i trebalo..
Možda me samo najviše grize to što sam dopustila da se opet sve zgazi, i ono ne važno i ono ne bitno. Valjda ti je jasno..prsti nisu isti. Ni oni zlobnici više nisu ni iz mog niti iz tvog kalupa. Zveckaju onim sitnišem kojim daješ..a znaš da možeš dati i puno više. Nisam zadovoljna. Nisam. Znam da zaslužujem više.
I shvatiš da nakon sloma moraš razbistriti glavu, oslabiti onu nemoć. Imam sebe, i imala sam se i jučer..i danas.. i znam da ću se imati i sutra.
TVOJA DJELA GOVORE TAKO GLASNO DA NE ČUJEM TVOJE RIJEČI.
Sve ovo što sam do sad napisala je ono što sam ustvari htjela. To je ustvari bio put mojeg cilja. I upravo sam ga dostigla. Ponosim se sama sobom. Čekala sam onaj dan kad ću reći: „ušlo mi je iz guzice u glavu“ (…) možda nije ušlo na način na koji sam ja htjela,ali ponosna sam jer sam na putu u kojem polako istina izlazi na vidjelo, izlazi ono što sam negdje u podsvijesti znala ali nisam to htjela prihvatiti.
Znaš onu tanku liniju između osmjeha na licu, boli na srcu, knedle u grlu, čeličnog mača u trbuhu? Nema je više. Možda će se pojaviti s vremenom. Ali sad, upravo sad, nema je više.
Minus i minus daju plus.. (ovo ima više smisla) negativne stvari na kraju uvijek nagrade borce. I znam da sam se borila, trpila i bila spremna na sve, ali koliko god sad isprazno zvuči sretna sam. Meni samo svojstven osjećaj.
A sanjala sam da zajedno prođemo ispod duge gdje su zvijezde šarene a mjesec neobično pun. Baš kao i sinoć.. bio je prekrasan.. mjesto gdje nikad kiša ne pada gdje bismo bezbrižno uživali na neobuzdan dječji način..
I gdje ne bi bilo nikakvih prepreka k ostvarenju naših svih željica i planova.
I zakon mi je kad misliš da ja ne znam o čemu se radi.
I samo da znaš lažan ti je taj osjećaj nadmoći i veselja što ti pruža saznanje da mi to radiš iza leđa. Ne pristajem na to, nekad jesam
Ne pristajem više na svoj prvi korak.
I kad mi taj feeling simpatije polako prelazi postupno u antipatiju pa sve do gađenja.
A nisam ja kriva. Trudila sam se.. iz petnih žila
Kako god. Nikad nećeš imati to što ja imam.
I priznajem, nisam još toliko jaka. Još ne. Ali osjećam da sam na dobrom putu, i želim i dalje putovati tim putem, pa makar to bilo u najgorem mogućem sredstvu :D
Jer znaš, užasno mi na živce ide površnost i tipičnost u određenim stvarima.
I ne prihvaćanjem ljudi onakvim kakvima jesu nema smisla.. pokušavaš promijeniti osobu u koju si se zaljubio. To više nije ljubav. To je sebičnost
I nakon svakog iskustva imaš dvije mogućnosti. Postati pametnija osoba ili ogorčena osoba.
Naučila sam da nijedna osveta ne ispunjava čovjeka, opraštanje je ono što nam je uistinu svima potrebno.
Dobro vraćaj dobrim,loše lošim. Neću tako. Nisam takva.
Radije ću odustati i krenuti svojim putem.
I znaš što? Ne postoji nemoguća ljubav, postoje samo ne istražene mogućnosti, ili nedostatak hrabrosti.
I pouka koju sam izvukla. Budi iskrena prema sebi kako ne bi bila lažna prema drugima.
Sve se okrenulo.. sve se promijenilo.. svaka jebena sitnica. Ne znam dali se opet vraćam na staro, dali sam opet ona ista glupača koja je mislila da je sve to prošla.. da je sve to jednostavno iza nje.. ali nije. Ne znam dali da se uopće trudim suočavati sa svime time.. ma nije to moje područje.. jednostavno nije. Ne mogu to više trpiti. Koliko god se trudila. Ne ide mi.. možda sam trenutno samo u fazi preispitivanja sam sebe, ali ne, ne i ne.. to traje predugo. Napokon shvaćam nečije situacije o kojoj su mi pričali, a ja sam mislila da je to ustvari toliko lako..al nije. Ne nije. Uzimala sam to zdravo za gotovo.. i govorila utjehe koje tek sad vidim da nisu imale smisla.. jednostavno nisu. I žao mi je. Jer tek sad shvaćam koliko u takvim trenucima ljudi pokušavaju tražiti ono nešto..nešto što će ih uzdići i pokrenuti, osvrnuti na nešto sasvim peto. koliko god sam mislila da sam ustvari hrabra. Ne, nisam. Koliko god da sam mislila da sam se pomaknula za taj jedan jebeni korak.. nisam. Pomaknula sam se za jebenih 16 natrag. I ne ide mi to u korist.. apsolutno nikako. Ma ne mogu vjerovati da mi glavom prolete deset milijuna različitih misli.. različitih postupaka.. pa jebem ti i to analiziranje svake sitnice. Ne, opet mi ne ide u korist. Nikako. I kako da se uopće maknem od svega toga? Brijem da znam odgovor na to pitanje ali.. previše je toga što mi se sviđa u ovoj situaciji..ali opet puno više toga to bi htjela promijeniti..
Imam pun k.. razloga da budem sretna, ali opet me nešto žulja.. bilo kako bilo. Neke stvari bi trebala prestati raditi.. ne bi bilo pošteno prema sebi samoj. Naravno, ovo je samo jedna prazna rečenica. Znam da ću sutra opet poreči sve ovo, apsolutno sve.. i opet će pobijediti ona slabost.. izgubila sam se i ne znam koga više zavaravam. vjerovatno najviše sebe. I lažem sama sebi.. naravno to mi je postala sasvim normalna situacija, jer kad se stvari ponavljaju iz dana u dan.. to postaje ritual gaženja same sebe.. a to nije dobro zar ne?
Određene stvari odbijam vidjeti.. ne znam dali je to bježanje od sebe same ili čega već. Ok, trebam psihijatrijsku pomoć jer sam sebe iz ovoga definitivno ne mogu izvući. Jebeno mi ne ide..
I razmišljala sam po ne znam koji put. Ok, gdje je izlaz svemu ovome? Pa nemojte mi samo reći da ga nema..? ne, to jednostavno ne želim prihvatiti.. ne, ne i ne.. želim da bude po mome.. želim to.. toliko blizu.. previše blizu. damn.. oept nije po mome.. nisam razmažena.. samo želim pažnju. Onu malu.
I svaki dan sam se budila svjesna svega.. ne poričem, sve se to nekako vrtilo po mojim snovima, i ona jutra u suzama.. ne želim to opet.. I opet sam sama sebi kriva. Zašto uopće prolazim sve ono što sam već prošla? Pa koji k meni sve to treba? Ne, ne treba mi.. ali opet.. i onako se svako to jutro i dalje zemlja vrtjela, i nisam baš imala neki faktor cijelom tom velikom svijetu, svim tim zauzetim ljudima.. naravno.. ni ja tada nisam vidjela njihove probleme. Zašto bi oni uopće mene primjetili? Sve ono što se ustvari događa može se dogoditi i bez mene ali koliko vidim ne zaobilazi me apsolutno ništa. Ostaje samo na meni, zar ne? Želim li sudjelovati u tome? Želim li sudjelovati u ovakvoj stvarnosti? A želim.. želim, želim i želim.. želim postati svjesna svega. Želim da mi se obije od tu moju glupu glavu. Želim to. Ali jebeno mi ne ide.
Zvuči mi pomalo sve to nekako nerealno. Možda i je, ali ja to ne vidim. Možda tu i ima nečega pozitivnog? Ili sam samo pošteno zabrijala? Bo.. možda je to samo dokaz da smo živi? No, prelazim na drugu temu. Shvatila sam da ljudi koji nestaju iz tvog, mog, našeg života ne nestanu da bi te povrijedili, već da bi ostavili mogućnost da će se jednog dana vratiti, a samim time što postaju dio naše prošlosti zauvijek i postaju dio nas, jer svjesna sam da je prošlost jednino od čega ne mogu pomoći.. i od onih lijepih stvari, a najviše od onih loših. Kaka smo prokleti, ili sam samo ja? Fuck.. od svega onog lijepoga nekako su mi misli preokupile sve one loše stvari, svi oni loši potezi, riječi, pogledi.. kako se to zove? Ljudska sebičnost? Ne znam.. što god da bilo ne mogu pobjeći od toga, i to je ono što me koči, da.. koči me. Možda bi bila hrabrija na neke nove postupke, neke nove poglede da sama sebe ne zakopavam u neki svoj svijet.. bježanja od ponovne povrijeđenosti, suza.. jebem ti sve. I onda kad mi kažu.. život je samo jedan i takav je kakav j e.. moraš ga prihvatiti.. ma ne želim ga takvog, ne želim da sve to ide kao neka rituala.. ne! Gdje je promjena? Pa nema je. Nikad. Uvijek su iste greške, uvijek isti postupci.. i onda se zapitam.. šta sam samo ja kriva? Nisam ..
I umjesto da s vremenom sve to zacjeljuje, sve više boli. Umjesto da se zauvijek okrenem ja se svakim danom sve više i više vraćam natrag. Sjebalo se sve to na početku. Ma znam da nisam ja ta koja gubi, uvijek se na kraju ispostavilo da sam ja ta koja na kraju bude zadovoljna i uvijek dobije ono što želi.. koliko god to dugo to trajalo. Samo se još uvijek moram priviknuti na takve pobjede.. ne, ne i ne… ne gubim ja!!
Ma previše se toga odvrtilo u zadnje vrijeme..nekako se sve to prebrzo odigrala, nisam uspjela povezati sva pravila igre. Možda bi ih ja trebala postaviti? Da! Znam da to mogu i moram, ali strah od ponovnog neuspjeha i strah od potpune tišine nekako me zaustavlja u svemu tome.
PROMIJENI SE.. O DAJ PROMIJENI SE J
Jebeš višu silu.. ne razmišljam o njoj kao da je stvarna! Svi smo mi samo svoji i znam da samo takvi trebamo biti.
Jedini, najboli, savršen.. ne
Pogled? Ne ne ne..
Nostalgija? Ne
Želja? Možda
Neki ljudi okrutni okrutni ko zmaj.. slistili bi taj.. mali pravi raj..
No neće.. neće bome moć. (dosta..)
Danas sam otvorila biljnežnicu iz fizike.. a na prvoj stranici nađe se ovo:
„vrijeme će pokazati svoje ( što god to značilo) „
Moram priznati da sam malo ostala.. i ako mi to vrijeme nekako predugo traje.. (ovisi kako i na šta gledam)
Ne želim biti dio nečega.. ja sam cjelina!
-Da,da.. možda je zbilja vrijeme da se trgnem.. i pokažem zube :D (lol)
Ne želim pripadati nikome! Ja nisam stvar.. ://
-neću tako!!! Doživi me L
Ne želim se pokoriti tuđim uvjerenjima.. ja imam svoja
-zlo mi je od toga.. zlo zlo zlo.. pusti me na miru.. sam svoj majstor ;)
Ne želim prihvatiti da nešto ne mogu. Ja mogu sve
-da, da.. u to sam uvjerena.. neki postupci su me ojačali.. i znam da mogu!
Ne želim slijepo slijediti druge! Ja želim biti vođa
-ali samo za sebe.. ne zanimaju me ostali.. i sama sebi sam previše :D
Ne želim gaziti po nikome. Mjesta ima za sve!
- ima li?
Ne želim čekati da nešto dođe k meni. Ja dolazim do željenog!
- da napravim to ili ne?
Ne želim stajati na mjestu. Ja trčim naprijed
- brijem da još nisam krenula.. trebam mali poticaj.. hoćeš mi ga dati? I pokazati na način na koji samo ti znaš?
Ne želim da me pogreške slome. One su samo pokazitelj šta trebam ispraviti
- eh.. to sam već diplomirala..al ne onako kako sam ja htjela
Just lay down and whait for the moment that won´t come.. ??
Luda sam što sam glupa.. pa uvijek ispadnem blesava :D
hm..
vjerujem u ovaj život.
vjerujem u sreću
i vjerujem u prošlost.
vjerujem u lijepe trenutke
vjerujem u smijeh bez granica
vjerujem u šarene bombone (nadam se da će mi ih netko kupiti.. one gumene..)
vjerujem u svako svoje iskustvo
vjerujem da se sve događa s razlogom i da iza svega stoji nešto novo
vjerujem da je u svakom mom razočaranju jedan veliki korak naprijed
vjerujem da je sve ono loše ustvari dobro i da me to čini boljom osobom
vjerujem u ono što osjećam bez imalo sumnje (lijep osjećaj)
i vjerujem da je iza svega toga ono nešto
vjerujem u sebe i svoje samopouzdanje i ako ponekad nisam dovoljno odlučna i uporna..
vjerujem da se ljudi s vremenom mjenjaju
vjerujem da su stihovi pjesama ponekad točno ono što osjećam
vjerujem u kemiju između dvoje ljudi
vjerujem u ljubav koja traje i traje..i dugo se ne briše i ne nestaje.
da. vjerujem u sve to.
i vjerujem u onu veliku potrebu papanja sladoleda koju si danas nisam priuštila.
vjerujem u prijateljstvo
vjerujem u bolje sutra, jer iz svakog zla ima nešto dobro
vjerujem da ponekad dobro dođe jedan dan sa lošim iskustvom jer nikad nebi znala cijeniti one dobre
vjerujem u budućnost
vjerujem u Njega..znam da je tu negdje
vjerujem u iskrenost.
"is getting better
or do you feel the same
will it make it easier on you now
you got someone to blame"
u konačnici prešlo se preko nekih stvari.. neke riječi, djela i pogledi ostali su obrisani.. do predmalo su me svi uvjeravali da se trebam maknuti od svega toga, pokušati zaboraviti..ali ne, ja sam inače jako uporno i tvrdoglavo djete koja neke stvari jednostavno mora riješiti sama sa sobom i napraviti po svome. Teško se ponašati prema nekome kao najveći ne prijatelj.. nema smisla! nisma takva, ne želim glumiti...
svoje vrijeme sam počela usmjeravati na neke nove stvari, neka nova upoznavanja, neke nove interese.. moram priznati, ispunjena sam..
život je nekad okrutan..
"šta mi je na prvom mjestu?" hm.. trenutno bi najrađe htjela onako ponosno odgovoriti "ja,sama".. ali ne, nisam još uspjela steći toliko samopouzdanja..
"bit će ti onako kako ti napraviš da bude"- a šta kad dam sve od sebe i dalje se borim..ali mi ne ide? i sve što dobijem je jedno veliko ništa?
a dobro, ne mogu reći da je ništa.. našla sam tu negdje sebe..ona ja koja je bila skrivena neko vrijeme, ona koja je u biti zaboravila svoju osobnost, svoj karakter (tužno za čut,zar ne)
da.. je, bar s moje strane.. ali najtužnije mi je za čut to što se teško vraćam na svoje stare dane..
kažu da vrijeme sve liječi.. ali ne.. ljudi lažu. liječiš sve to sam sa sobom. . vrijeme ti je samo prijatelj koji te prati uz sve te trenutke slabosti.. da,da.. uvjerila se ja!
* misliš da smo spremni na iskrenost? jer iskrenost je velika riječ i mjenja sve i sve stvari čini zamršenijima... *
sad kad razmislim malo bolje.. što je uopće iskrenost i koliko ljudi ju je ustvari spremno čuti u ovome, baš u ovome trenutku? ja nisam! čulo se, načulo svakakvih priči.. i jednostavno sam odlučila vjerovati osobi koja mi je recimo (ili nije) lagala cijelo to vrijeme.. padati na nečiji tuđi nivo? ne, nisam takva!
možda ispadnem mala naivna glupačica koja vjeruje cijelom svijetu.. neka.. ja sam zadovoljna. Bolje i to ngo istina koja će me povrijediti još više.. u velikom sam krugu zaobilaženja.. to se zove bježanje? ne, meni to nije bježanje, za mene je to moja realnost koju gledam svojim očima..samo svojim, ne tuđim! moj pogled na iskvareni svijet! koliko iskvareni.. ne želim znati..
jednostavno svi kad tad potonemo.. (here I am).. al nije big deal.. zapravo je sve to svakodnevnica našeg života, bilo zbog neslaganja, ili pak zbog trenutnog raspoloženja. čemu razmišljati previše? Zapravo su ljudi ranjivi, barem što se tiče budućnosti.. i opet sam se tu našla ja.
Traje dok traje.
"Čovjek brzo zaboravi ono što mu nije pred očima"
da lažem ili kažem istinu?... ostajem suzdržana
i tako svi smo skupa.. netko nekog ima. a sutra bez ikakvog kontakta, bez ikakvog prijateljskog dodira.. Straši me sve to. ali s vremneom naučiš živjeti s time.. (borba sama sa sobom) voljeti,dati se nekome? riskirati ponos, riskirati slabost, riskirati samog sebe.. ne, trenutno još nisam spremna na to, nažalost to je daleko od onog što i ja u ovome trenutku htjela.
i onda se ja naravno zapitam..ma čemu borba, prepuštam se i prestajem vjerovati da mogu išta promijeniti, ne mogu živjeti samostalno,a bome ni umrijeti!
Razočarnje je ponekad preteško primiti..jesam,razočarana sam.. al nije bitno, odlučila sam krenuti dalje, neću dopustiti da me osobe koje nisu vrijedne toga obeshrabe i zaustave me prema cilju koji sam sama sebi zacrtala.. ne odustajem! ovaj put ne odustajem od sebe.. previše sam puta odustajala od sebe i borila se za osobe koje to nisu znale cijeniti.. ne hvala više, u svojoj priči ja želim biti glavni glumac, glavna junaknija cijele priče.
ponekad je teže kad ti razočaraš nekpga..ali kad malo bolje razmisliš.. nema smisla..
neželjno mi je uspjelo bezbroj puta, nisam dovoljno slaba, nisam dovoljno jaka i nisam dovoljno ponizna.. nisam ona koju sam tražila, nisam ona koja sam bila..
*učili su me o nadi koja ne umire. Valjda mora biti nešto što će vam reći, a vi povjerovati. to je takva jednadžba*
još uvijek trčim za nečim nedostižnim, al nije tako jednostavno, i ne odustejam... nikad, nikad, nikad (ne, nije u pitanju on).. protivim se prokletoj paučini, ali hvata me neka sjena i baca me u svoju mrežu. stvarno ponekad imam dojam da se previše trudim oko nekih stvari dok mi drugi jasno pokazuju da im nije stalo. nimalo. a da možda jednostavo podignem tu bijelu zastavicu? ne, nije stvar u razmaženoj djevojčici koja je navikla imati sve i samo za sebe..a što je s onim strahom? hm..
*imati sve što želiš je možda suviše lijepo da bi bilo stvarno*
ponekad me strah razmišljati.. strah da ću sama sebe razočarati mislima.. jer, užasno mi ide na živce površnost. i tipičnost u određenim stvarima..
ne mogu finkcionirati tako.. ne..
tko je za neobuzdani dječji smijeh? i za mjesto gdje nema onih zavidnih pogleda? njah njah.. :/
ja sam za.. :)
4 somebody.. ___ ponekad ljubav nije dovoljna..
Opet sam na jebenom početku... ili realno gledajući.. opet na kraju.. među zadnjim smećem..
FUCK CARRING!!
Vjerovatno sam zaslužila da me ostaviš onako pijan, preko mobitela.. u šest sati ujutro, 500 kilometara udaljena od tebe..
Vjerovatno sam i zaslužila da me počastiš svim onim «lijepim riječima» koje si mi rekao..
Svaku jebenu riječ ti pamtim..
Svaku..
Znam, gadura sam, znam uvijek ću i ostati gadura.. znam da me mrziš.. najlakše je nekoga mrziti.. ali nemoj zaboravi da je najteže nekoga zavoljeti onakvim kakav je..
Vjerovatno zaslužujem da me i dalje ponižavaš i spuštaš na način koji samo ti znaš..
Možda je to jednostavno tvoj zid koji trenutno gradiš oko sebe misleći da će ti biti lakše..
Imala sam te zidove oko sebe.. neće ti ništa pomoći.. ali očito svatko mora sagraditi svoj i ponovno ga srušiti..
(nisam zaslužila, ni približno..)
FUCK ALL THE TIME I TRIED TO MAKE SHIT RIGHT!!
Znaš što mi je najgore trenutno? Onaj osjećaj kad se probudim.. sa pitanjem u glavi da li je sve to bio san.. da li sam se napokon probudila iz cijele te noćne more.. nadajući se da si tu negdje..
Nakon što prođe pola sata shvatim da te više nema i da te ne želim više nikad uz sebe..
Kako čudno.. možeš i mrziti i voljeti u jednom trenutku..
I jednostavno ne možeš reći da ne postoji početak kraju..
Ispada sve tako jednostavno.. prejednostavno.. a tako glupo
FUCK THE PAIN...!
Da, tko bi rekao da će tako jedn ahladna osoba koju trenutno mrziš osjećati onu bol.. onu jaku bol.. možda je to samo preprazna riječ da bi ti opisala kako se trenutno osjećam..
Moji dani se svode na ležanju u krevetu, sjedenju na stolici.. s pogledom u nešto, a sa mislima jako daleko.. sjetim se nečijih nasmijanih lica... i onih starih ožiljaka..
Kažu da i s malo svijeta nađeš put za natrag.. ne želim natrag.. ne, nikada više. Želim živjeti u ovome trenutku.. sad, baš sad. Bez tebe. Zauvijek bez tebe.
FUCK THE FACT THAT I GAVE MY HEART TO SOMEONE WHO JUST WALKED OVER IT!!!
Stvar je u tome što se smatram gubitnicom.. uspio si, priznajem.. ali opet sam ispala najbolja.. to je ipak moje područje.. opet na dnu.
Sjećaš se da smo voljeli dugo pričati..? i koliko nam je tada brzo prolazilo vrijeme?
Ne želim se sjećati toga.. ne želim se sjećati ničega što ima veze s tobom..
Ali još si tu.. još si ispod moje jebene kože. Još si uvijek tamo gdje si i bio sih naših 7 mjeseci.
Na kraju se čovijek zapita.. «šta nisam dala dovoljno, šta te nisam znala voljeti?»
To je bio moj način.. tebi nije odgovarao.. žao mi je što netko nije znao cijeniti to što ga volim svim svojim bićem.. očito nije bilo dosta.. ali žao mi je.. je ti nisam imala više ništa z adati.. jer.
Dala sam ti sve.
FUCK ALL THE MANUPILATION!!
Ja sam ta koja je lagala?
Ja sam ta koja je stalno prigovarala?
Ja sam ta koja je bila ljubomorna na tvoje prijateljice?
Ja sam ta koja ti je abranila da se družiš s njima?
Ja sam ta koja je plakala i odlučila krenuti dalje?
Ja sam ta koja je odmah cijei idući dan tebe ignorirala?
Ja sam ta koja te je odvela u krevet i iskoristila te?
Ja sam ta koja te taj cijeli dan nije ni vidjela i ako si bio kraj mene?
Ja sam ta koja te ostavila kao a si zadnje smeće?
Ja sam ta koja je uvijek govorila da te voli a nije tako mislila?
Ja sam ta koja te trenutno mrzi?
Ne nisam! Nikad..
Toliko poraza u jednom trenutku.. nisi ni svjestan koliko se toga dogodilo a ni ne vidiš to u tom trenutku.. jer u tom trenutku misliš da to i nije toliko strašno..
Ali.. čini mi se da ni još uvijek nisam svjesna svojih i tvojih grešaka.
FUCK BEING THERE FOR YOU!!!
Jer od svega ostao je samo zaglušujući zvuk mojih suza na tvoje izbjedljele tragove.
Pogledom iza sebe shvatila sam da je sve ovo vejrovatno bila jedna velika iluzija koja me je uspjela osljepljeti..
Teško te je voljeti, a ne biti s tobom..
Drugima pričam da je kraj, a u svemu živim s tobom.
Skrivam svoju bol, a pričam o sreći
(to je ono najteže)
FUCK ALL FEELINGS ABOUT YOU!!!
Koja ironija.. bob marley – no woman, no cry.. (skretanje za zamet.. taman je ta pjesma svirala)
.. sad ju slušam...
priznajem... teško je dati nekoj drugoj curi onaj osmijeh koji je bio posvećen samo meni, ali meni će biti puno teže što ću ja morati svoj osmijeh dati nekom drugom dečku..
tko zna.. možda ga baš on bude više cijenio..
«akle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...»
da, to je ono što sada sama sebi trebam objasniti..
(post je bez slika... nemam baš isnspiracije niti neku sliku da bis e moglo opisati moje stanje... i .. naravno.. blog će u međuvremenu biti obnovljen od svih ovih starih slika i sjećanja..)
Nije me bilo neko vrijeme.. nije prošlo malo od mog zadnjeg javljanja.. eto nek stvari sam shvatila.. odlučila.. spremna.. spremna sam na sve.. možda je to trenutno samo onaj feel u meni kad mislim da sam jaka, a znam da negdje u meni je još uviek ona osoba koja se boji.. da, boji se svakog poraza, ne završenog zadatka.. sveg onog šta narušava onaj moj mali dio koji me čini sretnom. Sve riječi koje sam rekla, sve misli koje sam mislila u onome trenutku slabosti.. boljele su.. jako. Možda me i sad malo bole, ali idem dalje.. nadam se spremna na nove poraze.. i gubitke.. neke stvari su jednostavno otišle predaleko ali ih nitk nije skužio. I bbolje da nije, ja sam h skužila, to mi je najvažnije. Neke stvari mi u ovim trenucima fale, nedostaju.. i poželim da su toliko blizu, blizu, blizu.. ne znam zašto, ali trenutno osjećam da sam toliko daleko od ljudi do kojih mi je stalo.. fali mi ona podrška, fale mi one njezine kritike.. fali mi ona moja najbolja prijateljica koja je uvijek uz mene pa čak i onda kad ne znam o čemu bismo pričale.. želim da je tu.. znam da je tu, ali ne toliko blizu koliko bi htjela.. jedva čekam deveti mjesec.. nadam se d aćemo si biti još bliže.. za nju znam da me niak dnije iznevjerila ili povrijedila.. prihvatila me na način koji jesam. Ja, baš ja.
Nedostaje mi riječi u ovome trenutku..
Uspjeh treba izgraditi od onoga čime raspolažemo..uzaludno je gubljenje vremena razmišljajući što biste činili da je situacija drukčija.Situacija nije drukčija.
Shvatila sam da svi mi kad-tad dobijemo svoj račun za sreću na blagajni života..
I da su jedino suze besplatne.. i da se i pokušaji naplaćuju..
Želim se izgraditi do kraja, ne želim ostati slagalica koja uvijek izgubi neke djelove.
Volim ga. I znam da to zna.
Imam želju toliko proći s njim.
Da mi uvijek bude oslonac i da znam da mu mogu reći sve.
Želim da zna da je moja bolja polovica.
I znam da imamo nešto što puno ljudi nema..
Imam njega takvog kakav je. I želim da ostane takav.
Poseban.
Želim pobjeći daleko daleko daleko u ovome trenutku
.. ovaj post je pisan bez imalo bediranja, tuge.. ustvari sam sretna.. (valjda)
Vrijeme je presporo za one koji čekaju, predugo za one koji žaluju, prekratko za one koji uživaju, ali za one koji se vole - vrijeme je vječno!
zauvijek Robi.. :(
Ok
Sjebala sam
Po ne znam koji put
I nemam više obraza za ništa
Ali baš NIŠTA
Mrzi me trenutno.. zaslužila sam
Ne znam cijeniti ono što imam
A imam i previše
Riječ oprosti je i meni postala toliko prazna
Ne očekujem razumijevanje
Ne očekujem više ništa
A ono što želim vjerovatno je ne ostvarivo.
Strah me. Strah me. Strah me
Jer..jer mi je stalo. Najviše. Jer volim.
Zašto? Zašto?
Zato. Zato. Zato.
Hoćeš li moći?
/što te ne slomi ojača te/
Ostaje mi to što te volim.
A znam da ti ni to više nije dovoljno.
Ne zaslužujem sve što imam.
Korak dalje?
Da se trudim? Za nešto što brijem da sam izgubila.
Borim se. Ne odustajem
Valjda te još uvijek imam.. ?
Da.. praznina, zbunjenost.. nedostatak nečeg? Da.. to sam trenutno ja.. ne samo trenutno, zadnjih tjedan dana
Nekako sam se na trenutke zapustila , izgubila, nestala u nekim čudnim osjećajima, nekim nepoznatim događajima.. osjećaj? Ne znam .. trenutno prevelika riječ za mene! Izgubila sam osjećaj za neke stvari.. ne znam niti gdje je nestalo, gdje se izgubilo niti kojom brzinom. Jednostavno prebrzo i na najgori mogući način.. (način na koji nisam ni primjetila da više ne osjećam) ..
Nisam sigurna da sam na najboljem putu.. mislim.. nisam baš uvjerena da ću iz jednog neobičnog odnosa izaći nepovrijeđena. I čini mi se da će ovaj put to biti jako neobično i nestvarno.
Svaki dan se ponavlja, a ipak, svaki novi je drukčiji od prošlog.. ako bolje pogledam .. gori od prošlog. Umorna sam od hodanja po jednoj te istoj putanji.. trebam neku promjenu.. teško je tražiti dalje i nešto novo kada više nema tog mjesta gdje sam se pronalazila, jedino na kojem sam se vidjela.. i to je nestalo.. opet ne znam ni kamo ni kako.. (opet onaj najgori način..)
But things change.. ( da ili ne?)
Opet imam onaj feel kada će mi netko uletiti sa nečim ne ljudskim i ja ću opet biti povrijeđena opet iznova.. i te proklete suze.. previše ih je bilo.. i one su nestale.. shvatila sam da sam ih uzalud trošila. Na krive osobe.. radi njihovih krivih postupaka, ne mojih.. krivu ulogu sam preuzela u krivom trenutku (opet shit)
Ponekad je dovoljna samo ona jedna mala kap. Ostaneš sam. Nisi ni svjestan da su se neke stvari jednostavno prečesto događale. I tek onda shvatiš da je možda bolje biti bez onog šta ti je zaokupiralo misli 24 sati dnevno. (a možda i nije tako)
Još nisam došla do tog dijela.. nadam se da i neću.. ali brijem da sam blizu toga. (brijem– ključna riječ)
Još uvijek čujem one vesele korake .. jesi još uvijek tu? Ili je ovih zadnjih par dana stvarnost?
Nadam se da je sve ovo samo kriza? (kriza-presmješna riječ za mene)
Jer ja ne želim biti Velika.
Želim samo biti – ispunjena
Glumiti hladnoću? Nema smisla.. još sam uvijek ona stara.. ali postoji ono što bi se trebalo uskoro promijeniti. (znam da znaš)
I want you to come closer
(Tišina je najglasniji krik.)
Darkness
rising
Calling out
my name
Will
it be changed
Or remain
the same?
(remember..?)
*sjećaš li se kako smo se upoznali onako kako treba? Sve je kranulo glupim icq_om
*sjećaš li se koliko smo razgalabali o raznim temama a nismo se ni znali kako treba?
*sjećaš li se onog pogleda kraj stenica?
*sjećaš li se kada si mi prodao onaj mp3? Oboje smo bili zbunjeni da nismo znali o čemu pričati
*sjećaš li se 25.12? i tvog razbijenog auta? I onih zagrljaja za utjehu da budeš dobro?
*sjećaš se našeg prvog poljupca? Spider man poljupca.. ispod onih jakni.. a kao fol spavalo ti se..
*sjećaš se kako je uopće došlo do našeg poljupca? Udario si me, i da mi se ispričaš poljubio si me.. sve dok me nisi poljubio onako kako si htio
*sjećaš li se kako sam se slijedeći dan htjela naći s tobom, a ti mi se nisi javio.. s obzirom da je situacija bila komplicirana
*sjećaš se onog izgovora da se vidimo da ti donesem novac za novu godinu, i onda zaboravim novac?
*sjećaš li se onih naših prvih druženja i skrivanja pred drugima? Na onim „tulumima“.. tad sam znala da si ti taj kojeg želim dugo uz sebe
*sjećaš li se špricanja sa onim umjetnim snijegom? Bez obzira šta su nas svi gledali čudno nismo marili na takve poglede čuđenja
*sjećaš li se kako smo skupa proveli Novu godinu..? i kako sam se naljutila na tebe taj dan dva puta..
*sjećaš li se mog dolaska kod tebe i upoznavanja sa tvojim starcima? Kad sam te htjela razbiti jer si mi rekao da si sam doma
*sjećaš li se naših prvih razgovora? Koji su trajali po par sati.. i uvijek sam te voljela slušati, promatrati.
*sjećaš li se kako bi me nakon svakog našeg izlaska otpratio do pola puta? I nikad ti nije bilo teško
*sjećaš li se našeg dogovaranja za Gibonnijev koncert? Ali na kraju je sve propalo.. i ako nismo tako htjeli
*sjećaš li se kad sam službeno postala tvoja? Tj ti moj, jer si ti zahtjevao da ja napravim to.. 11.01.. datum koji se lako pamti.. to si htio
*sjećaš li se naših prvih svađa? I kako nam je tada toliko bilo krivo kada bismo se zakačili,da bismo bez obzira na ljutnju ipak pazili koje riječi biramo
*sjećaš se kada nam se dogodilo ono šta nije trebalo?..ali bili smo jedno uz drugo.
*sjećaš li se koliko smo tada kriza prošli? Ali vjerovali smo jedno drugome i odlučili da idemo dalje
*sjećaš li se prvih ljubomornih scena? Uvijek si mislio da uživam na takve stvari
*sjećaš li se našeg prvog valentinova? Poklonila sam ti žirafu, da više misliš na mene.. a ja sam dobila predivne roze tangice..
*sjećaš li se našeg prvog izlaska u stereo? Pa sam te ugnjavila šta ću obući.. i na kraju si pričao sa mojim bratom koliko sam očajna bila
*sjećaš li se samo naših riječi? Čapare, čiči_biči.. šuškalica, mazilica, ljubilica
*sjećaš li se kad si me vozio u Rijeku u školu?pa sam ipak odlučila na pola puta da želim dan provesti s tobom
*sjećaš li se kada si me prvi put vidio jako pijanu?..i pazio si me cijelu večer..
*sjećaš li se kada sam prvi put čula tvoje riječ? Ajme anči nemaš pojma koliko ja tebe volim.. bez obzira šta sam bila pijana,sjećam se
*a sjećaš se kako sam te slijedeći dan ugnjavila zbog toga? A mislila sam da će mi biti teško reći te dvije riječi
*sjećaš li se mog prvog plakanja? Opet si bio uz mene
*sjećaš li se oklada koje sam sve izgubila? Neke dugove sam dosta kasno odradila
*sjećaš li se onog velikog sladoleda? Opet oklada koju sam izgubila..
*sjećaš li se kad sam ti prvi put išla na tekmu? Pa ti je bilo malo bed.. i ako to nisi htio priznati
*sjećaš li se mojeg bježanja svake subote oko pola noći? Samo da bismo „gledali“ film kod tebe.. ili cugali sa ekipom
*sjećaš li se moje prve vožnje motora? Kada si mi samo rekao ajde daj se naprijed i lijepo mi sve objasnio..
*sjećaš li se početka skupljanja svaki dan po 4kn? u nadi da ćemo to negdje skupa potrošiti..
*sjećaš li se kad smo bili u onome vrtiću i na onom krovu? E, to je bio dan koji se pamti ;)
*sjećaš li se kako nam je zadnjih mjesec dana bilo predobro? Dok ja nisam napravila glupost…
*sjećaš li se koliko sam plakala na 17.05? ni ne trebaš..ja se sjećam
*sjećaš li se koliko sam se trudila da te vratim natrag? I uspjela u tome na kraju..
*sjećaš li se kad sam ti došla na tekmu? I zabio si gol,i rekao si da je za mene.. :)
*sjećaš li se da si me to popodne odveo na Oštro? I tamo si me ljubio i mazio.. i nakon cijele te svađe rekao da me voliš..
*sjećaš li se kako smo navečer završili u Crikvenici? I bili u onome kafiću i ljubili smo se dok je svirala pjesma od Gibonnija „oprosti“
*sjećaš li se kad si me tu večer pitao zašto sam stalno zamišljena? I puno su mi značile one tvoje riječi kad si rekao u autu da si sada još više zaljubljen
*sjećaš li se… ma.. znam da se sjećaš svega
A znaš da te volim? Da, volim te.. i više nego šta misliš
Postaje dani kad se osjećam baš čudno. Kad sam rastrgana na previše strana, a htjela bi da sve bude … nekako, al ne ovako. I ovaj osjećaj koji se raspršio po mom tijelu i sad ga je teško skupiti i izvući ono najbolje.. iskreno, čudna sam sama sebi. Ponekad previše razmišljam o glupostima, i onda me te gluposti prate cijeli dan. Ma čudan feeling.
Želim sjesti nasred ceste, možda navečer, možda usred bijela dana, ljeti, zimi, uvijek, bez obzira na to šta ću biti u crnom, isprljati se..
Želim plakati, a da svi razumiju, pogledom, bez da bježe, od svega šta drže duboko u sebi, a šta drugi izvlače na površinu. Bijeg? Ne.. zapravo idu svojim putem. Makar ja vidim da bježe, to je moja istina, jer ju želim tako vidjeti.. vi idite svojim, s kojeg sam davno skrenula (ironija) , možda sam se oslobodila nekih.. lanaca svakodnevnog života, a možda si zavezala još jednog oko vrata. Želim na to gledati kao na slobodu. (to skretanje)
Ne želim opet sama sebe tlačiti.. but sometimes i just can´t help it .. iza svega naći uzrok u sebi..
Neki ljudi više ne zauzimaju priveligirano mjesto u mom životu.
I ako mi se čini da imam puno toga za reći bojim se da mi je šutnja trenutno najbolja prijateljica. Nakupilo se tema sa smislom, nekim drugim smislom osim onoga zbog kojeg ono u grudima titra..i tako :)
Make a difference
Jedan život a tako uzalud potrošenog vremena…
Osjećam 4 zida pored sebe, kojih prije nije bilo. Blokiraju bilo kakav pogled na svijet u kojem sam prije živjela. Moj svijet.
Odlučila sam, odlučujem, ne više sebe kriviti. Fuck that, i način odgoja, fuck that. I koliko se uvijek, barem malo, nedovoljno trudila zaobići i preskočiti sve zidove i barijere, uvijek nađem najgori način da to napravim, krivi način, moj način.
Teško vučem riječi, zapetljane u mreži pogrešnih odluka.. ponekad želim da mi netko nametne svoj sistem..
Ne želim nikoga kriviti..
Just lay down and wait for the moment that won´t come.. yeah that´s the solution.. ( nee)
Ali ti si još tu.
Samo ti pružaš ruku, želiš makar ne znam čime sam to zaslužila, tvoje zadnje snage usmjerene ka nečemu za šta nisi siguran da ću napraviti – pružiti svoju.
Dodirnuti tvoju.
Uhvatiti ju čvrsto, jako čvrsto, i ne puštati ju. Nikad više
Jer to središte ovih krugova se čini tako primamljivo, mirno.. oslobađajuće. I napokon imam onu slobodu s tobom. I znam da postoji.
Imaš toplu ruku.
Danas je sve krenulo u neku ruku dobro… mislila sam da će ovaj dan nakon dugo vremena biti onakav kakav je i bio.. sunčan, vedar.. ali ne. Nakon nekoliko dogođaja koji su mi uspjeli baciti koji osmijeh na lice nestalo je u sekundi. Neznam možda u nekim stvarima i griješim, ali ne vidim stvari u kojim griješim… mislim vidim ono očito,ali da mi se za sitnice uvijek mora srati ne mogu vjerovati, i to me toliko ubija da padnem u depru i plačem ko glupača jer ne želim osjećati ono sranje u sebi kad imaš feeling da te nitko ne razumije.. toliko sam sranja prošla ovih zadnjih par mjeseci.. neznam niti kako uopće ne razmišljam o tome. Kako mogu tek tako preći preko toga.. nisam si smjela to dopustiti, očito neke stvari ne uzimam toliko ozbiljno koliko bi treba. Zbrka mi je u glavi totalno. Shvatila sam da sam previše emotivna, da neke stvari previše uzimam k srcu. Al ne mogu, jednostavno se ne mogu promijeniti, takva sam kakva sam. Previše osjećajna. Previše me diraju sitnice, previše me povrijede riječi nekih osoba. Ponašanje. I onda sama sebe dovedem u situaciju da povrijedim neke osobe koje nebi smjela, al to napravim čisto nesvjesno i čisto bez ikakve namjere da osjeti povrijeđenim. I onda moje riječi jednostavno nemaju smilsla, jer znam da je u pravu, jer znam da sam sebična u nekim stvarima, jer znam da sam nekad toliko bezobrazna, neshvatljiva i nemoguća. Ali mislim da takve stvari dolaze iz mene samo zato šta sam u tom trenutku bijesa i glupih ispada željna samo zagrljaja i riječi da sam glupa šta se živciram oko gluposti, da sam glupa šta plačem radi osobe kojoj nije važno dali će me povrijediti svojim osjećajima, svojim jadnim riječima. Jednostavno je pregolem svijet koji nosim u svojoj glavi, i sve manje znam kako se riješiti se toga a da sama sebe ne sjebem, da sama sebi ne dopustim da padnem u depru, da sama sebi kažem da ja mogu bez tuđeg mišljenja. Ali opet mislim da je ponekad bolje da sama sebe sjebem, da se povrijedim i ponekad je riječi koje sam izrekla u tom trenutku bijesa i ljutnje bolje zadržati u sebi o nositi se time. Samo je problem da takve stvari kasno uđu u glavu, nakon svih riječi koje kažem. Možda je i kasno za isprike. Ne želim se ispričavati. Možda je dovoljno reći da mi je žao.
vtp
Neznam niti zašto sam se odlučila za ovo ali ajde.. i znam da sam jučer plakala ko glupača i trenutno pet to radim. Neznam koji mi je kurac i iskreno ne očekujem niti da itko zna..jer ako ja neznam nema šanse da i itko zna. Toliko gluposti mi se mota po ovim mojim jebenim mislima, i sama se počnem pitati koji mi je, zašto to uopće radim, ali još nisam došla do nekog pametnog odgovora. Iskreno,neda mi se više ni truditi, ne vidim cilj svega… jučer sam se ispričala i shvatila sam da sam pogriješila,i pogledaj me opet, istu stvar radim. I ako znam da ću se sutra opet pitati zašto sam plakala,zašto sam opet zabrijala gluposti.. a u sebi znam da možda to i nisu stvari koje bi mogla nazvati glupostima. Znam da me te gluposti proždiru i bacaju u neku depru…imam sve,ali opet mi nešto fali. Skužila sam da još uvijek ne vjerujem toliko, ne nakon svega…ma koliko se trudila uvijek postoji ona sumnja. Bojim se u potpunosti otvoriti,prepustiti, kao da se na neki način branim od onoga šta će biti na kraju, a želim uživati, ne misliti na takve gluposti..shvatila sam da sam izgubila povjerenje u sve, čak i u krive osobe, u osobe koje znam da me nikad nebi sjebale,okrenule leđa.. teško je vjerovati u ljude, u tu ljudsku oholost,sebičnost, ljubomoru, osvetu.. neznam dali da vjerujem u ono kad ti netko nudi sve,imaš sve a znaš da ni to nije vječno. I znam da ću se opet morati nositi sa svime šta sam već prošla, da ću se opet kad-tad sjebati a znam da može proći bez toga. Rekla sam sama sebi da neću dopustiti da me opet povrijede, a znam da će moji osjećaji biti jači od mojih riječi i mojih želja. Sve se vrti u krug, cijeli ovaj život.. neznam dali mogu vjerovati osobi koja je razočarala drugu..koju je sjebala i povrijedila, a ja sam dio toga. Dali mogu očekivati da će meni ruže cvjetati bez obzira na to? Mrzim šta ne mogu naći odgovor na ta pitanja, mrzim što ovim svojim riječima vrijeđam osobu do koje mi je stalo. Mrzim šta mi je iskreno stalo a bojim se.. čak mi je i previše stalo.
I'm not a perfect person...There's many things I wish I didn't do...
Očito će ljudi oko mene trebati dobro strpljenje,jer ja sam ga sama za sebe već izgubila.. vrijeme? Kažu da je vrijeme sreća. Možda se jednog dana nađem u toj rečenici. A sreća? Ne upuštam se u to bez provjere.
I need u… this is not a crap…
Here I am.. again... :)) danas sam baš razmišljala o tome kako mi je ova godina krenula sasvim dobro, zadovoljna sam koliko mogu biti..ne očekujem previše,ne nadam se ničemu posebnom,.. puno puta sam se zapitala gdje se vidim za pet godina. Hm??? Zanimljivo je to da sam pred kojih dvije godine mogla naći odgovor na to pitanje..i ako i sama znam da su to bile samo moje želje i snovi koji su vjerujem teško ostvarivi. A sad? Sad mislim da je sve strah od neuspjeha, straha.. neznam zašto straha ali u neku ruku bojim se ostamostaliti,krenuti dalje, početi ozbiljno razmišljati o svojim planovima za budućnost..ne toliko daleku budućnost,ali budućnost s kojim bi barem znala par sitnica... šta želim, i na koji način želim.. ali naravno ja nebi bila ja da u mojoj glavi nema mali milijun pitanja na koje naravno nitko ne može odgovoriti.. danas? Danas razmišljam samo o tome kako želim biti sretna, optimistična, zaljubljena i zadovoljna. Možda je to u neku ruku i bolje.. trenutno živim za dan u kojem živim, ne razmišljam previše o tome šta će biti sutra... zadovoljna sam.. te dvije riječi dugo,ali uistinu dugo nisam rekla..
S obzirom da sam dobila štafetu..ajde da i ja to obavim..čini mi se zanimljivim..
1. tek sam predmalo saznala od svoga tate da kao klinka nisam voljela jesti nikakvu čokoladu... kad sad razmislim o tome pomalo je smiješno :)) i nema nekakvog smisla, zvuči nevjerovatno s obzirom da smo ja i čokolada kao prst i nokat...
2. sjećam se da sam isto kao klinka voljela zaspati ispod kuhinjskog stola. Gosti bi nam došli a ja bi kao prava mustra zavukla se ispod stola i pošteno zaspala... e, to su bili dani, bez razmišljanja šta moram napraviti i dali će mi se neko smijati ako zaspim ispod stola.. lol...
3. ne volim ograničenja.. želim biti slobodna u svemu šta želim raditi..ne volim nekakve zapovijedi.. takva sam da na kraju uvijek napravim suprotno,ili ako napravim kako treba kad tad ću za takve stvari vratiti na bilo koji način..
4. obećala sam sama sebi da kad budem malo starija,i imala svoj krov nad glavom da ću si napraviti mali zološki vrt.. od onih zanimljivijih do onih ne zanimljivijih životinja...
5. i šećer na kraju.. moram se pohvaliti da nikad nisam bila ovoliko zaljubljena, i sretna s nekim dečkom... upotpunjava me u svemu, tu je kad mi treba, i šta je ono najbitnije poštuje me kao šta me ni jedan dečko nije poštovao.. btw već smo prošli mjesec dana :) ... i bilo je to predivnih mjesec dana.. od Božića (kad smo se prvi put poljubili), od onih tuluma kod frenda, Nove godine koja mi je bila prekrasna zahvaljujući njemu, onog psića kojeg mi je kupio u Italiji.. i nazvao ga je Bebač (jer ga ja tako zovem) .. do onog jučer... znat će on šta je.. he,he..
Ne mogu vjerovati da sam mogla sama sebi dopustiti da me toliko povrijede sitnice, da se počnem bojati budućnosti i svojih osjećaja. Shvatila sam da koliko god da na dno padnem uvijek postoji nešto šta će te ponovno dići i dokazati ti da se ne isplati razbijati glavu stvarima koje su prošlost..
odlučila sam da se više ne okrećem nazad, da idem dalje bez obzira na sve.. opet sam spremna na nove uspone i padove.. čak i na one najteže poraze. Idem na sve ili ništa.. ne želim više misliti unaprijed..želim srušiti ove zidove koje sam sagradila oko sebe.. mogu se samo jednoj osobi zahvaliti na tome.. otvorio mi je oči.. nikad nisam bila ovako slobodna kao šta sam s njim.. i sama sebi mogu priznati da sam zaljubljena, da sam sretna i da opet imam one leptiriće u trbuhu pri svakoj pomisli na njega. I ne bojim se za sutra.. spremna sam na sve, ali naravno nadam se onom najboljem. Odlučila sam da želim živjeti,a ne životariti. Tako mi je drago da pričamo o apsolutno svemu, šta je iskren samnom i šta je uz mene. Ponekad mi glavom projuri neki strah.. Hoće li pobjeći? Da li me razumije? Ali nije važno.. ali danas.. danas sam sretna šta je on u mome životu.
I have tasted of the fruit
And it's opened up my eyes
It's given me a thirst
That's so hard to satisfy
Drink from juicy lips
Delicious in a kiss
Allow yourself
Veselim se svemu u zadnje vrijeme.. samo me sitnice mogu naljutiti, ali razočaranje je svakim danom uz mene, koliko god se trudila ne osvrtati na ljude koji i nemaju neki faktor u mom životu,opet me uspiju povrijediti. To su nekad samo banalne sitnice, ali uhvatim sama sebe da o tome razmišljam i razbijam glavu nepotrebnim stvarima. Mislila sam da ću uspjeti ostvariti neke svoje ciljeve, ali kao i obično očito sam ili previše očekivala ili nadala se nemogućem.. ali zahvljujući optimizmu koji me je pratio čitavo vrijeme omogućila sam sama sebi barem malo sreće. Neznam dali da budem zadoovoljna svime time ili da se jednostavno ubijem u pojam šta se nisam više potrudila.. samo tu jednu sitnicu.. ali opet se nadam boljem sutra i vjerujem u one riječi bit će bolje.. jednostavno sam takva.. koliko god sve bilo crno uvijek vjerujem u onu jednu jebenu bijelu točkicu.. koliko god to bilo divno, znam da to jednostavno nije to.
Ali never mind.. shvatila sam da ne razmišljam više toliko o ljudima oko sebe.. ne mogu vjrovati da mi je bilo toliko stalo do tuđeg mišljenja, da sam se toliko blamirala oko toga i trudila se promijeniti kako bi njima bilo bolje...nema smisla.. nema smisla raditi takve stvari radi osoba koji su uz mene samo da bi izvukli korist, i na kraju krenuli dalje, kao da me ne poznaju.. uistinu cijenim samo one prave prijatelje,koji su uz mene čak i kad se nema o čemu pričati, a imaš ono zadovoljstvo u sebi.. ponosna sam na sebe, i jako mi je drago da sam se ponovno zbližila sa frendicom koja je bez obzira na sve uz mene... toliko toga smo prošle, i nakon svega.. opet onako dobre, možda čak i bolje zahvaljujući iskustvu koje smo prošle..
On?
Već ga dugo,uistinu dugo nisam spominjala.. još je u meni..bez obzira na sve.. koliko god se trudim krenuti dalje,tu je.. i znam da će uvijek biti.. vrijeme je učinilo svoje... nosim ga samo kao uspomenu koja je bila uz mene u jednom dijelu mog života.. iskreno,bojim se opet zaljubiti i voljeti.. bojim se prepustiti osjećajima i dopustiti si opet da sve proživljavam ispočetka. A znam i sama da trebam krenuti dalje, s jednim iskustvom više.. i idem dalje, krenula sam, ali ne brzam toliko kao i prošli put.. kao šta bi jedna osoba rekla: ne želim nikoga povrijediti,niti želim sebe više povrijediti..ali se ne slažem s tom osobom da se osjećaji mogu predvidjeti i spriječiti.. nema šanse! Ako su osijećaji jaki nemoguće je utjecati na njih..
Pokušat ću ove praznike iskoristiti koliko mogu..želim se odmoriti od svega i ponovno krenuti ispočetka ne gledajući iza sebe..gledam samo ravno..ni lijevo ni desno.. nadam se da ću u tome i uspjeti.. voljela bi...
Jučer mi je bio rođendan... bila sam sa društvom na klizanju (prvi put) i moram se pohvaliti da nisam niti jednom pala.. wow :) sve u svemu,bilo je savršeno.. bar sam na sat vremena zaboravila na sve.. nisam razmišljala o ničemu.. i nakon dugo vremena uživala u potpunosti.. hvala osobama koji su jučer bili samnom na „moj dan“.. i omogućili mi da se osijećam sretnom i zadovoljnom.. :)
Naučila sam... kada si zaljubljen to se i vidi
Naučila sam... kada mi samo jedna osoba kaže „uljepšala si mi dan“... onda mi je moj dan sasvim nešto drugo
Naučila sam ... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu
Naučila sam... da mi se bez obzira koliko ozbiljnost života zahtjeva od mene, uvijek potreban prijatelj s kojim se mogu glupirati
Naučila sam... da je ponekad sve što netko treba nečija ruka za držanje i srce za razumjevanje
Naučila sam... da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi biti cjenjen i voljen
Naučilča sam... da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mjenjam
Naučila sam... da ljubav, a ne vrijeme liječi sve rane
Naučila sam... da nitko nije perfektan dok se ne zaljubiš u njega
Naučila sam... da je osmijeh jedan jeftin način da popravim svoj izgled
Naučila sam... da je dobro davati savijet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života ili smrti
Naučila sam... što imam manje vremena više stvari mogu napraviti
polako sam „procijenila štetu“ koju sam prouzročila sebi i drugima i sad polako krećem dalje, ispravljat te greške kolko mogu… neke se stvari ne mogu popraviti, ali može se probat izvuć najbolje iz njih…sve je to put prema nekom miru…imam osjećaj da mi se bar jedan stari prijatelj vratio u život i već je to lijep korak naprijed... :)
ja sam još uvijek tu, hodam po istoj cesti… mijenjam se, odrastam, polako sazrijevam..pokušavam se nosit sa svojim "pubertetskim ispadima", a istovremeno težim napretku...
ali ipak, iznutra se stalno osjećam ista…ista ona duša od pješčanika, prve školske torbe, onih prvih dječjih ljubavi, pa i ovih malo ozbiljnijih…razočaranja i oduševljenja, uspona i padova…ne znam šta me čeka sutra, ni preksutra, ni dan poslije…
U zadnje vrijeme promjena je jedina stalna stvar koja me prati…iz dana u dan…
I sve se više čudim toj prokletoj životinji zvanoj čovjek…
Ma kakva životinja…jeste li ikad vidjeli psa koji jedan dan poslušno i s ljubavlju prati svog gospodara,
njegov je najbolji prijatelj,
a drugi dan prođe kraj njega bez ijednog pogleda, znaka zanimanja…?!
Ne, čak ni životinje nisu takve…ljudi jesu…
Ljudi su ti koji su u stanju u jednom trenutku odbaciti i zaboraviti sve što je nekad bilo najvažnije, prekršiti vlastita pravila, razočarati…
Sve što ovisi o čovjekovoj pouzdanosti je nepouzdano…običan Murphyjev zakon…ali savršeno istinit…
Čovjek je samo velika relativnost, a njegov život je splet slučajnosti,
vjerojatnosti, nasumično izabranih mjesta, vremena, osoba i događaja…
ništa više od toga…
Nemoguće je predvidjeti sve što ti čak i tvoji najvjerniji prijatelji spremaju sutra…
a granica između povjerenja i naivnosti je toliko tanka da je nekad teško raspoznati postoji li uopće…
Kako znati je li ruka pružena prema tebi tu da ti pomogne ili da te povuče u ponor?!
Što kad ono u što najčvršće vjeruješ otpuše prvi vihor?!
Prijateljstvo…nekad sjajan i veličanstven Titanic kojim smo plovili kroz naše mlade živote…danas brod koji tone…uskoro hrđava olupina na kojoj se više ne prepoznaje nekadašnji sjaj…
Što se to dogodi da se oni koji oduvijek streme visinama odjednom spuste na samo dno?!
Možda je tako najlakše..s dna se bar ne može pasti…
Ali treba sačuvati samopoštovanja, dostojanstva…i prokletog ponosa…
Za čime žaliti?!
Svako novo razočaranje je ujedno i korak naprijed…
Ideali postoje zato da nam se sruše pred očima. Jedino dobro što iz toga proizlazi je iskustvo…
Jedan dan kao prst i nokat, drugi dan samo veliki luk zaobilaženja i pognuta glava…na to ćemo spasti dragi prijatelji…
Pa sve je ok.. držim se.. još sam uvijek tu. Nije ni loše, a nije ni nešto posebno dobro da bi se mogla nešto posebno pohvaliti... ne želim se žaliti jer se sjećam puno lošijih stvari, dana... svih tih posljedica.. recimo da sam zadovoljna.. možda mi fale samo sitnice... onako bezveze.. jedna situacija mi je totalno otvorila oči kako su neki ljudi totalno pokvareni, dvolični, bezobrazni, ali nema veze.. prihvatila sam to i krenula svojim putem. Nema se smisla zadržavati i razbijati glavu nečijim glupim izjavama, rečenicama, riječima... kako se čovijek full uspije promijeniti u kratkom vremenu i onda počne kriviti ljude oko sebe kako su ovakvi i onakvi.. kaže ti kako misliš za sebe kako se cijeli svijet vrti oko tebe, a ni sam nije svjestan da je on taj koji se tako ponaša. Mislim općenito na čovijeka... i onda se zapitaš kako nema smisla više s nikim biti dobar, povjeravati mu svoje tajne i onda te na kraju totalno zapostavi, zaboravi te i kaže da si ti kriv.. i to mi je neko prijateljstvo.. ma šljiviš takve ljude.. samo sam malo razočarana.. ali ništa strašno.. život ide dalje, a da stvar bude bolja nije ni stao tako da ono...
Ovaj svijet je opasno mjesto za življenje,
ne zbog onih ljudi koji su zli,
nego zbog onih ljudi koji u vezi
toga ništa ne poduzimaju.
Mi živimo u jednom svijetu
koji je uronjen u lažima i koji je pokretan lažima.
Što čovjek dublje vjeruje u te laži,
utoliko mu je teže da podnese istinu.
Krajnja slabost nasilja je ta što je to jedna spirala koja stalno ide prema dolje,
rađajući istu onu stvar koju želi uništiti. Umjesto smanjenja zla,ono ga umnožava.
Uz pomoć nasilja vi možete ubiti lažova, ali ne možete ubiti laž, niti uspostaviti istinu.
Uz pomoć nasilja vi možete ubiti onoga koji mrzi, ali ne možete uništiti mržnju.
U stvari, nasilje samo povećava mržnju...Vraćanje nasilja nasiljem povećava nasilje,
donoseći još crnji mrak noći kojoj već nedostaju zvijezde.
Mrak ne može otjerati mrak; samo svjetlost može to učiniti.
Mržnja ne može otjerati mržnju; samo ljubav može to učiniti
Tu sam, gdje jesam. Moj život je ovakav. Upravo, ovakav. Situacija je bezlična, ljudi se mijenjaju, a ja ostajem na mjestu. Bez imalo, bez ikakvog pomaka.
U životu treba prihvatiti odgovornost. Kažu, za svoje postupke, brijem i za samoga sebe.
Jeste li se ikada osjećali izmoreni? Umorni? Kao da čekate trenutak kada ćete uspijeti srediti stvari u glavi i spremno krenuti dalje s poukom više?
...
Što je potrebno da bi čovjeka natjeralo da nešto u životu učini drukčije? Koja misao, koliko riječi, kakva osoba da nas natjera da razmislimo i nešto poduzmemo?
U posljednjih par mjeseci ne mičem se sa mjesta. Stojim na toj nekoj cesti i samo stojim. Ne mogu se natjerati da odaberem pravi smjer i pomaknem se.
Jer nešto me vuče natrag. Neprestano kad god trebam napraviti taj korak naprijed.
...
Ljudi koje poznajem su nevjerojatni...Toliko ih volim i toliko se trudim to im dokazati...Nema šanse da uz njih ostanem na toj cesti sama. Jednostavno su tu, pored mene, kao da suosjećaju sa mnom, iako svoje probleme proživljavaju na neki svoj drugi način.
Dobronamjernih savjeta je previše. Upijam ih, a onda cijedim drugima na drugima savjest kako bi vidjela djeluju li...
I onda kada shvatim što shvatiti trebam, sretna sam. Sretna sam, a onda ponovno isto. Nešto me povuče natrag i ponovno još jedno duboko razočaranje. U ljude, u život. U život, u ljude.
....
Optimisti, pozitivci, idealisti, govore da serem. Da ovako, na ovakav način... ne poštujem svoj život. Ali se varaju. Na ovakav način, upravo na ovaj način, ja cijenim svoj život. Jer razmišljam o njemu. Jer se pitam. Jer se trudim.
...
Pronaći smisao u životu koji nema smisla.U tome, zašto je sve ovakvo, kada ne bi trebalo biti?
...
zašto nikada ne može biti po mome?
...
Barem koji put. Barem ponekad.
Nadam se da vam nije poznat onaj osjećaj samoće, praznine, nerazumijevanja.. i onda samo šutim, šutim i šutim.. riječi u takvim trenucima definitivno nisu potrebne, nemate volje išta reći.. samo se neki film vrti po glavi, stalno jedno te isti. I ne možete izbaciti to iz glave, ne možeš utjecati na to uz nikakve sile cijelog svijeta. Sve je stvar samo tih jebenih uspomena, sjećanja.. zašto uopće dolaze ovakvi dani? Zašto moram razmišljati o svemu tome? Ne želim, a opet to radim.. nesvjesno.. da, nesvjesno, šta je najgore. Volim kada sam uz ljude, uz moje prijatelje... zašto mi je lijepo? Zato šta ne razmišljam o istini, istini koja me proganja samo kada sam sama... kada nemam nikog uz sebe.. tada krenu te jebene suze koje definitivno nemaju smisla, tada dolaze sva ta jebena razmišljanja o kojima ne želim razmišljati. Kako je ružno kada imaš nešto, i ne želiš to izgubiti, i na kraju to izgubiš.. ne kužim zašto sve to toliko treba boljeti? Želim da me svi puste na miru, da me ne pitaju „šta ti je?“, da mi ga više nikada ne spomenu, on je prošlost.. ali u neku ruku još je uvijek sadašnjost. Pokušavam se boriti sa svime time i onda mi dođe osoba koju nisam smjela vidjeti taj dan, osoba koja tu sekundu nije trebala biti na mjestu na kojem sam i ja bila... onda se sjetiš svega, apsolutno svega i suze same od sebe krenu... a u sebi znaš da jednostavno nije imalo smisla, da me nije vijedan, da ne zaslužujem sve ono šta mi je on pružio. U ovakim trenucima poželim samo nestati.. baš kao u bajci... da preko cijelog grada naraste neko veliko trnje i da grad jednostvno nestane.. da prestanu sva ova sranja, sve ove sitnice, koje u stvarnosti nisu sitnice.. sitnice koje me guše, proganjaju... nije fer. Život je igra. Ali jako jebena igra. Igra koja nas dovodi do poraza i pobjede. A mi smo bića koja se trebaju znati nositi sa svime time, bića koja trpe sva ta sranja. A na kraju svega neznamo ni zašto se borimo... borimo se radi sebe, znam... ali poželim odustati, predati se. Teško je. Zahvalna sam samo zato šta uz sebe imam ljude koji me tjeraju da ne posustanem, koji me tjeraju da dignem glavu i ponosno krenem dalje. Kao da se ništa nije n desilo. Ali u dubini sebe znam da je to još samo jedan veliki trag praznine koja me prati ovih dana....
Par riječi.... koje me opisuju...
Praznina
Usamljenost
Zbunjenost
Šutnja
Ponekad radost
Trebalo mi je sve ovo.. trebala mi je ova daljina, sve ove patnje koje sam prošla, suze koje sam isplakala, sve riječi koje sam si govorila a znala sam da nemaju smisla... možda se i sramim šta sam takva, šta sam čovijek koji želi sve, a nema sve.. ne mogu reći da nemam ništa.. u stvarnosti imam sve.. imam ljude oko sebe koje moje dane čine upravo onakve kakve bi htjela da budu.. dobro, možda ne u potpunosti..ali tu su negdje, uvijek su tu negdje, i kad to želim i kad to uistinu ne želim.. ali tu su... čak sam i razgovarala s osobom o kojoj nisam ni zamišljala da ću ikad pričati i govoriti upravo ono šta sam mislila i osijećala... recimo da sam okrenula novu stranicu u svome životu.. nisam još, ali na tom sam putu.. još se neke stvari moraju dokraja riješiti, još se mora staviti ona zadnja točka na kraju rečenicu. Kakvi smo mi ljudi. To je neopisivo... nakon nekog vremena tek shvatimo šta smo radili, šta smo popuštali, praštali, cijenili, dizali u nebesa, hvalili... uz svu sreću koju smo imali, ne vidimo ono najbitnije.. ono šta nas u biti ubija, mjenja... polako sam već shvatila da me je uspio promijeniti.. ali nije kriv. Ja sam kriva. Ja sam to dopustila, dopustila sam da me promijeni, da utječe na mene. Ali nema veze.. to je samo još jedna nova lekcija koju svi prolazimo. Nije mi bilo loše, bilo mi je predivno. Sve ono šta sam nekad htjela on mi je pružio. Osijećala sam se voljenom, sigurnom.. ali nije to to.. sad se pojavljuje sve ono šta nisam vidjela, sve ono šta nebi vidjela niti sa povećalom da su mi ga dali u ono vrijeme. U ono vrijeme kad mi ništa više nije bilo važno, kad sam živjela samo za dane koje sam provela s njim. Više nema smisla. Tko sam ustvari ja? Recimo da se još nisam otkrila, niti da se želim otkriti, još se uvijek skrivam u većini pokušavajući naći svoju ličnost, ono svoje „ja“ koje nikome neću dopustiti da ga zgazi, slomi, uprlja.. ne, ne.. volim upornost. Volim ljude koji su jako, jako uporni. Kad znaju šta žele, i dobiju to bez obzira šta napravili.. volim one koji se trude, koji ne odustaju. Koji imaju svoje „ja“. To su ljudi koje cijenim i poštujem. Ja sam ovih zadnjih godinu dana ispala kukavica, ispala sam onakva kakva nikad nebi htjela ispasti, kakvom se nikad nisam htjela zamišljati. I to se upravo dogodilo. Nestalo je sve ono šta sam bila gradila, sve ono što sam uložila da postanem jedna neiskvarena osoba, osoba sa svojim stavom, svojim ciljem. ali nikad nije kasno, nije kasno da dignem glavu i ponovno da šetam dignutom glavom gledajući na svijet kao na jednu veliku avanturu. Avanturu koju treba znati igrati. Mogu reći da sam se vratila. Ponovno sam stavila svoje stare naočale.. nisu ni žute, ni plave, ni zelene.. one su šarene.. želim ponovno živjeti u onom šarenilu, u onom svijetu gdje je igra najbitnija stvar... tu sam negdje.. jako blizu....
hvala svima koji su uz mene.. cijenim to :)
Jeste li se kad probudili razmišljajući o vašem snu, u kojem ste bili, u kojem ste pred pet minute vodili bitke, borili se... ovaj put sam i ja išla takvim tokom... nevjerovatno je kako te san može natjerati na razmišljanje... a jedna mala sitnica okupira ti misli 100 na sat... i onda se počmeš pitati ima li kakav razlog zašto sam baš taj san sanjala, zašto je sve to tako ispalo... zašto nisam drukčije postupila... i dali sam dobro postupila... i dali sam baš tako trebala postupiti... sanjala sam njega... njega koji mi je stalno u mislima, pa čak i u snovima... zašto me barem ne može pet minuta pustiti, da malo sredim svoj mir, da napokon odlučim kako ću i šta ću... ne, on se mora pojaviti u svakoj sitnici na koju pomislim. Oblaci pod kojim smo zajedno držeći se za ruke razmišljali o životu, sanjajući naše snove kako ćemo zauvijek ostati skupa, onako sretni i zagrljeni.. more, u kojem smo se zajedno kupali, grlili, mazili... ona klupica u parku u kojem smo izmjenjivali svoje nježnosti... ova dva prestena na ruci koja mi je poklonio... one naušnice koje mi je kupio.. majicu koju mi je poklonio... sve me podsjeća na njega... možda ni ne želim u potpunosti priznati da na njega mislim 24 sata dnevno... da ne prođe niti jedna jebena sekunda da ne pomislim na njega, da ne pomislim šta radi, kako je, dali je sve u redu... dio mog sna je bio zaista čudan... došao je... i poljubio me je, htio je maknuti svoje usne sa mojih, a ja sam ga još više uzela k sebi.. ljubili smo se.. kroz mene su prolazile sve emocije... tim tzv poljupcem shvatila sam da je on sve šta želim imati, i da mi ništa više ne treba, da je on razlog zašto sam i sretna i tužna... shvatila sam da ga volim, onako luđački... tad je rekao jednu rečenicu..koja me je povrijedila.. i počela sam se derati, iz sveg glasa... vrištala sam, plakala.. bila sam bijesna... i otišla... koliko god da sam bila hrabra šta sam otišla, tolikom sam mjerom bila i kukavica.. vratila sam mu se.... pričali smo.. i tu je moj san završio.. tu su nestali svi moji osjećaji.. i nestao je i on.. probudila sam se, i nisam ga imala kraj sebe... kako je čudno da je taj moj san opisao sve moje osjećaje koje trenutno osjećam.. poželim ga imati kraj sebe, izmjenjivati poljupce s njim, onako kako smo samo nas dvoje znali... a poželim vrištati, derati se iz sveg glasa, plakati, skakati, lupati.. i poželim krenuti dalje, ali on je taj koji me sprječava... neznam više šta da mislim.. volim ga... i više nego šta itko misli... sve šta želim je da napokon dođe, da se vrati ona stara osoba koju sam nekoć jako voljela,i da nastavimo tamo gdje smo stali i zaboravimo na sve ovo šta smo proživjeli...da nastavimo kao da ništa nije bilo,kao da se ništa nije ni desilo..znam samo jedno, a to je da mi je ova daljina pružila samo da ga još više volim.
jako čudno... jebe me sve u zadnje vrijeme... čisto, onako polako.. i ne mogu vjerovati kako dopuštam sebi da budem tako naivna... stvarno to više nisam ja.. pomalo osjećam onu napetost, kad znam da će se nešto loše desiti, kad znam da nešto neće biti u redu, kad znam da ću ja napraviti neku glupostl.. ovo je čista intuicija... dozvolila sam si da ga volim svim svojim cijelim bićem, da ga volim onako dječje... ne mogu vjerovati koliko vrsta osjećaja trenutno imam u sebi.. neznam dali sam ljuta, bijesna, povrijeđena, tužna.. ma sve u jednom... mrzim daljinu, mrzim osjećaj praznine.. da, to je moje trenutno opisano stanje.. fali mi, i ako to teško priznajem, fali mi... toliko ga želim imati kraj sebe, želim čuti njegove riječi da je sve ok, da ga još uvijek imam, da ga još nisam izgubila, niti da ću ga ikada izgubiti, da će uvijek biti uz mene.. možda je to samo strah da ću ostati bez osobe koju volim više od ikog i ičeg... uvukao mi se ispod kože tolikom brzinom, da ni nisam svjesna koliko sam u stvari bila zaluđena njime... i još sam uvijek, šta je ono najgore od svega.. poželim plakati, a znam da mi to neće ništa pomoći.. znam da nema nikakve koristi od toga.... previše sam puta plakala, previše sam puta praštala, i pravila se kao da ništa nije bilo... da mogu bez njega, a znam da ne mogu.. znam da bez njega više ništa nebi bilo isto, znam da ako bi ga prevarila ili ga ostavila da si to nikad nebi oprostila... užasno sam zbunjena... ponekad poželim samoću, ali opet mi fale nečije riječi utjehe... nečije riječi da će sve biti ok, i da su to samo faze koje će proći, faze koje će nam pomoći da učvrstimo našu vezu.. mnogi me pitaju kako sam tako mlada ušla u ozbiljnu vezu.. e pa nisam ja kriva šta je on taj koji me čini sretnom, koji upotpunjuje moje dane.. nisam ja kriva šta ga volim... nadam se da će se sve ovo riješiti, jer ne mogu više na ovakav način.. ponekad poželim slobodu, ali opet znam da to nije to... to nije on... njega više ne prepoznajem... to nije moj mali, ne vidim više onu sreću koju je uvijek imao, ono nasmijano lice... onaj optimizam.. nešto ne valja... oboje je unesrećila ta jebena daljina.. ne kužim čime smo zaslužili ovakava sranja.. želim ga kraj sebe... samo to, pak mislim da nisam toliko zahtjevna.. samo njega, ništa više .. ovo je jedna pjesma koju sam našla na netu... i totalno sam se našla u toj pjesmi... evo...
Živim u sjenci sjenke...i znam da znaš:
još uvijek šminkam stvarnost tvojom bojom, jer drukčije ne
znam
ne razumijem, ne želim pred lažnim svijetom cijelim da se lažno
veselim...
To nije osmjeh - to je grč. Ljudi su slijepi.
Lijepi dani, nasmijani, za tebe - za mene skice,
druge duge ulice, srce skitince zgaženo nehotice...
Znam da znaš, jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne riječi
praznim danima. Nestaješ. I priča odavno nije fer:
ljepotica i zvijer - suviše razno sve je prazno...
Prazno je zarazno. Neprolazno.
Vraćam se njima - zar misliš da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi poslije svega svi oni nemaju čak ni ime...
...samo te oči posječene vijetrom koje sjaje kao i moje
- znam da znaš, al ne vidiš i ne čuješ. I ne znaš koje
male stvari se broje... i dok porazi se roje,
plašim se da priznam da postojiš, rane gnoje... i da mi fališ...
Fale mi dodiri, fali mi riječ, fali mi osmijeh
fali mi lice, fale mi laži, fale sitnice
- dosta krivice! Ptice selice nestaju...
Ja ostajem, i svi ti pogledi me plaše:
prokleti sretni zagrljeni ljudi!... te uloge su bile naše...
Samo moje i tvoje! A gdje smo sad? Gledaj u mene! Nema
mene...
samo sjene, uspomene...samo tragovi...
Koliko dobiješ, toliko daš. Ti nisi smijela... znam da znaš...
...znam da znaš... znam da znaš...
Jedan život - gdje prestajem ja, gdje počinješ ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
Jedan život - gdje prestajem ja, gdje počinješ ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
Jedan život - gdje prestajem ja, gdje počinješ ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
...i reci šta je to ponos, šta je to sram? Ne želim da znam!
...i kad se svijet sruši...na starom mjestu biti ću sama...
Sve suze svijeta oprala je kiša. Na kraju nisi ni siguran
da si uopće plakao, niti da si dno dotakao...
...a nagla kakva jesam, slagala sam sebe da si laž
i vrati se starim stazama...
Ali ni svi peroni svijeta me ni malo nisu promijenili:
i dalje isti blejeri iz bloka, uvijek mastarskog oka,
nikad izvan svog toka... mikrofon i dalje rokam na putu do
doka luke sreće...
I dan je taj što me vara, plavetnilo neba misli skreće.
...a onda padne noć, prokleto dugi sati, sakatim srcem
shvatim:
sitnice, ponos, inati neće dati da pratim trag - a znam:
sve je nešto, slomt ću kazaljke, vrijeme će stati,
kosmos će čekati!!! ...da samo znam da te vratim!!!
Tražim te, sanjam te pijanim očima, u noćima, u tuđim
licima,
u stanovnicama nekih drugih svijetova - gdje je naš?
Mičem usnama bez glasa dok pada zaborava plašet...
šutim jer znam da znaš.Uvijek si znao i uvijek znaš! Ti...
Jedini moj, tebi koji odavno nisi jedini:
svaka sekunda kao godina, ali barem znam na čemu sam,
i barem znam da nema nas i spremna sam da budem
nasmješena pred svima
iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima!
...i kroz pučinu vraćam vremena kad smo ti i ja još bili tim
oprosti što nemam snage da te slažem da ti želim sreću sa
njom
a i šta će ti to od mene? Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to što jesi, tu gdje si... što god da se desi,
ti budi ok i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga voliš, a mrziš, kad mrziš a voliš
i lomiš se da izdržiš...
Ostaje samo nada da će nekad negde netko da shvati
mene ...moja lutanja, maštanja i sanjaja i znati da ih prati
i ko zna... možda jednom nađeš me, tamo gdje prestajem
ja
gdje počinješ ti, gdje stali smo mi, gdje sada su drugi...
...ali srest ćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled
leden...
...i ako te taj neznanac nekada volio više od sebe
najljepši dan?
danas
najlakša stvar?
pogriješiti
najveća prepreka?
strah
najveća pogreška?
napuštanje
izvor svih zala?
egoizam
najljepša razonoda?
posao
najgora propast?
malodušnost
najbolji učitelj?
djeca
najveća potreba?
komunikacija
najveći izvor sreće?
biti koristan drugima
najveća misterija?
smrt
najveća mana?
loše raspoloženje
najopasnija osoba?
lažljivac
najgori osjećaj?
gorčina
najljepši poklon?
oprost
najbrži put?
ispravan put
najugodniji osjećaj?
unutarnji mir
uspješna obrana?
osmijeh
najbolji ljek?
optimizam
najjača sila na svijetu?
vjera
najljepša od svih stvari na svijetu?
ljubav
Yeah... I`m back... u neku ruku.. ? da, da.. vrijeme je za novi post nakon sto godina.. pa eto... ovih dana sam upoznala jednog dečka.. mislim, frenda.. da, mogu ga tako nazvati i ako ga ne poznam dovoljno.. koliko smo se družili, dovoljno je pokazalo kakav je.. naravno sve pozitivno.. eto, uspio je vratiti onaj moj stari optimizam,kojeg sam odavno bila napustila i zaboravila.. i što mi se jako svidjelo kod njega je bila rečenica: život je samo jedan.. e tu me je totalno pogodio.. Nažalost jučer je morao otići.. baš mi je žao.. koliko god da se malo poznajemo mogu samo reći da mi je falila takva nekakva pozitivna osoba kraj mene, osoba koja je uvijek spremna na zajebanciju, osoba koja ne misli previše na sutra, osoba koja ti full "ulije" samopouzdanja u sebe... ne možeš vjerovati da postoji netko takav.. mislim, znam da postoji netko takav, takva sam i ja bila dok mi se sranja nisu nanizala jedno za drugim.. a jebi ga život je takav... ja se iskreno nadam se da sam izašla iz tog mog „dugoročnog“ beda.. uistinu, nikad nisam bila tako dugo u komi, i nikad nisam pomišljala na sve ono šta sam pisala.. prije sam živjela totalno optimistično, baš kao i ovaj dečko kojeg sam upoznala... vjerovatno i kod njega nije sve tako bijelo kao što je izgledalo.. naravno da nikad ne može uvijek sve biti super, život je takav da nas uvijek nešto mora razočarati, da nekad moramo posustati, ali i nastaviti dalje i boriti se s time.. i naravno, nikad ne odustati.. da, to je moj životni moto.. odlučila sam dignuti glavu i krenuti dalje, znam da se nikad neće moći promijeniti sve ono što mi se dogodilo, i da ću se nažalost svega toga prisjećati.. ali mislim da je to bila još samo jedna životna lekcija, koju sam jedva uspjela progutati.. zahvaljujući mojim frendovima i ljudima koji su me uspjeli razuvjeriti da život treba živjeti, bez obzira šta mi donese.. samo sam trebala osobu koja je upravo kao on.. uz njega stvarnost jednostavno ne postoji... uz njega imaš feeling da je život samo igra,koju treba znati igrati.. neznam, ako bude čitao ovaj post, vjeovatno neće razumijeti o čemu pišem... ali nema veze, ja samo znam da sam mu jako zahvala za sve što je napravio za mene.. vjerovatno nije ni svjestan koliko mi je pomogao i koliko mi je uspio otvoriti oči.. nisam nikad pričala s njim o nekim ozbiljnijim temama jer jednostavno nije bilo potrebe, to je bila čista zjebancija po cijeli dan.. i to mi je falilo.. da se maknem na koji dan od stvarnosti, od svih problema koje imam, da na sekundu zaboravim na sve, i prepustim se onome šta me čini sretnom, da se napokon opustim i da dišem punim plućima... eto.... hvala mu na svemu.... =)
a šta se tiče mog malog... =( full mi fali.. fali mi onaj njegov zagrljaj, sve njegove lijepe riječi koje su bile upućene samo meni, sve one pusice.. ma neznam.. zajebana je ova daljina, ali koliko god da mi je teško, znam da on misli na mene, i da me nije u stanju tek tako ostaviti i nastaviti živjeti dalje.. samo kad se sjetim kako sam plakala kad smo se pozdravljali, da se barem mogu vratiti u onaj trenutak kad smo se zagrlili na autobusnoj stanici.. nisam htjela otići, toliko sam htjela ostati uz njega, imati ga uz sebe..a sad? sad ga želim još više... prije baš i nisam bila svjesna da on odlazi, da ga neće biti dva mjeseca... da neću vidjeti one njegove smeđe oči.. vjerovatno još uvijek nisam svjesna da ga neću vidjeti još neko vrijeme... samo živim za taj dan kad ću ga ponovno vidjeti, i kad ćemo opet biti jedno, onako nerazdvojni... otkad je otišao, nestao je jedan veliki dio mene... ali još sam tu, nedam se... nedam više da me slome problemi, ili da se bolje izrazim, nedam se više uvaliti u probleme... pozzz svima! ;))
jeste li kad razmišljali o tome kako bi lijepo bilo kad bismo svi bili slobodni? sloboda je u biti preteška riječ za mene.. ja neznam ni šta to znači.. da, ljudi moji.. popravni nisam prošla, i trenutno sam ko u vojsci.. ne smiješ ovo, ne smiješ ono.. samo sam zaboravila pitati dali smijem disati... a i onako dišem preko kurca, neda mi se više živjeti, jednostavno nemam volje.. netko će reći da sam sebična zato što to možda i nisu tako veliki problemi, ali za mene jesu.. to ne traje samo ovih dana, to moje stanje traje malo duže, samo što to nitko ne shvaća, a niti se ja trudim da itko shvati.. jer i da kažem nekome, znam da me nitko nebi razumio.. zbilja više nemam volje za ništa, ne nalazim ni jedan dobar razlog za koji bi živjela..jedna moja meni bliska osoba je rekla da sam ja uvijek u svemu u krivu, i da nađem nešto što sam radila a da sam dobro napravila.. da se bar može odlučivati dali se želiš roditi ili ne.. ja sam 100% uvjerena da se nebi rodila.. pomišljam na svašta.. i neznam želim li to.. kad samo pogledam oko sebe, vidim da i postoje neki ljudi koji me vole i kojima je stalo do mene.. tu se dokazala moja mama.. moja najveća podrška u svemu.. i kad jesam u pravu i kad nisam u pravu.. žao mi je što se ta žena previše trudi oko mene, što joj je previše stalo.. i ona uvijek imam vremena za mene, koliko god joj teško bilo.. i ja joj glupača na takav način vraćam.. ne zaslužujem ništa, samo radi nje! krivo mi je što sam joj sve vratila na krivi način.. možda će jednog dana shvatiti da sam se trudila, ali da moj trud nije nikome donesao ništa dobroga..i mislim da nikada neće saznati koliko mi je žao radi svega toga, koliko puta poželim da sam mrtva, jer ja nju ne zaslužujem! danas sam pričala sa sestričnom i rekla mi je da me ne prepoznaje.. da sam uvijek imala svoj stav, i da ga nikad nisam bila luda izgubiti, a sad da je odjednom sve to nestalo, da sam se promijenila... i svi mi govore da se trebam boriti, ali meni se više jednostavno neda, nemam volje, sve što želim je da zaspim i da se nikad više ne probudim... u zadnje vrijeme sve mi e ruši.. kao kad posložite domino onako jedan dugačak red.. i nešto krivo napravite, i sve se sruši... i kolio ste se trudili sve to sagraditi.. bili ste ponosni ako ste uspijeli nešto tako veliko napraviti, i odjednom sve to nestane.. s obzirom da vam se sve srušilo, neda vam se sve to raditi ispočetka, neda vam se čak ni dignuti onaj jedan mali domino i početi ponovno polako.. eto, uspijela sam opisati svoje stanje.. i još ako su one kockice crno bijele boje.. onako, cijelo domino crne boje, a točkice bijele.. te bijele točkice označavale bi moju sreću... a da stvar bude bolja.. samo je jedna kockica kao ja... ona koja ima samo onu jednu amlenu točkicu.. nadam se da ću uskoro izaći iz ovog beda, jer zbilja više ovako ne mogu.. i ostaje samo jedno pitanje.. BITI ili NE BITI?